Ranih godina 19.stoljeća, Europu je poharala prava epidemija bronhijalne depresije. Gospodin Ambrozije Peršin, jedan od uglednijih travara Bugojanskog kantona, tvrdio je kako svježa mrkva može izliječiti opaku bolest. Time je izazvao pravu mrkvomaniju duž dunavskog toka, gdje Dunav ljubi mrkvu. To je prinukalo zečeve mrkvaše na seobu zbog nestašice mrkve.
Zadnji put su viđeni iza gorja Karpata, na siromašnijoj obali Wisle. Tu su podigli prvo zečje eko selo, gdje su planirali pregrmit opaku rusku zimu, a na proljeće nastaviti put mrkve. Nažalost, mnogi neće doživjeti kraj pogibeljnog i zahtjevnog puta, ali što je tu je.
Ambrozije je posjedovao ogromna polja mrkve koja je njegov djed osvojio na kartanju, prevarivši Sulejmana 6. Omerbašića u izjednačenoj partiji bridža. Ambrozije je mnogo učio o uzgoju mrkve, ništa mu nije bilo mrsko, pa je čak i u bordele odlazio po savjete o uzgoju. Na kraju se ozenio sa onom koja je najviše znala o uzgoju mrkve pa ju je odmah zaposlio, povukavši veze za rukav, u kinu gdje je na upadu cvikala karte.
Išlo joj je to cvikanje od ruke pa je uskoro dobila i nogu kako bi kompletna ušla u završnicu prvenstva. Polja mrkve konstantno su bila napadana od strane zečeva mrkvaša pa je Ambrozije dao unajmiti čuvara. Dopao ga je prekaljeni vijetnamski veteran, inače pelikan koji se nije odazivao na spomen svog imena jer je bio gluh.
Na Ambrozijevu žalost, pelikan se brzo skompao sa zečevima pa im je tolerirao upade na polja mrkve. Jednom ga je prilikom Ambrozije uhvatio u igri sa zečevima, te mu je od bijesa dao amputirati udove, a sve prikazao kao da se radilo o nagaznoj mini.
Pelikan je pohitao do vojnog ministarstva kako bi ishodovao mirovinu. Glatko su ga odbili jer su tvrdili da nema podataka o njegovom ratnom putu, proglašivši ga lažnim veteranom. Njegove kolege lako su se infiltrirali jer su stalno mijenjali perje kako vjetar puše. Ambrozija je snašla nova nevolja, žena mu je obolila od raka.
U jednoj od svojih posljednjih želja htjela se prošetat Dositejevom ulicom, gdje ju je s leđa pokupio ogroman kamion rumunjskih tablica. Udarac je bio toliko silovit da su oboje umrli na mjestu, i ona i rak. Osiguravajuće društvo još ne zna kome isplatit premiju. Shrvan od boli, Ambrozije je sva imanja prodao Bugarima i odao se starom obiteljskom zanatu, lopovluku.
Bio je jako pristojan lopov, ne bi te taj uvrijedio nakon što te pokrade. Lopovski život, za razliku od farmerskog bio je puno brži i stresniji. Obolio je na živce, a kasnije su se bolesti ljepile na njega. Bio je prava arheološka meka za doktore, jednostavno su se otimali za njega ne bi li otkrili kakvu endemsku vrstu. Bio je doslovce hodajući hotel, do kraja popunjen bolestima koje se nisu namjeravale odjaviti brzo.
Sreća ga je potpuno napustila. Posljednje dane je proveo sa ružnim prijateljima, dok su sretni ljudi bili s dobrim komadima. Ubrzo je umro sto se izuzetno negativno odrazilo na njegovo zdravlje. Naime, bio je pokopan u šupljem sarkofagu pa ga je, što propuh, što vlaga potpuno izvitoperilo. Nisi mog’o dobrog moljca naći u njegovom sarkofagu koliko je bio neugledne vanjštine već prvih dana svoje smrti. Tako si je i u podzemnom svijetu natovario neprijatelje na vrat.
