Haljib von Helsing , albanski kockarski reprezentativac, baš je davio drugu prečagu, nakon što je prvoj jebao majku. Govorio je kako je janjac dosta ukusan , s obzirom da je umro od starosti. Haljib je bio sitnije tjelesne građe, ali dosta jakih čeljusti, koja je trenirao gdje je god bilo mukte za pojest, a zlobnici bi rekli i popit.
Svašta je volio turit pod svoju ogromnu nosurdu, koja je bila popločena prištićima, čija je sezona taman počela, a već je sve vrvilo od njih na njegovom nosu. Mnogo prije nego li su doktori predvidjeli, prištevi su okupirali cijelu desnu lopaticu, vodeći se tragom smrada ispod pazuha, koji je našem Haljibu zadavao neriješive probleme, što ga je nagnalo da se oda čašici, koja mu je ostala utjeha do današnjeg dana.
Rado je pokazivao svu raskoš svoje gluposti, okupljajući oko sebe lokalne sponzoruše, od kojih se uvijek više on okoristio. Toliko mu je smrdilo iz usta, da je bakterije tjerao na suicid, i to su se ubijale pjevajući. Vješto je odvraćao pažnju sa smrada, bacajući se pod šank glumeći Del Pierra Schmeichela, mlađeg brata poznatijeg Cvitana Schmeichela, pa su ga djevojke stalno morale podizat, jer ga je loše odglumio.
Njegov svjetski poznati ulet kod komada : “Mala, toliko mi se sviđaš, da razmišljam uzet tvoje prezime”, najčešće je završavao razgovorima do dugo u noć, a sexa ni u tragovima. Haljib je imao ogromne ralje, albatros bi mu mogao proći bez kostiju, ali su ga izbjegavali zbog umrlih bakterija. Albatrosi mladoženje su, kao test muškosti, morali uletjet u Haljibova usta, pritom pazeći na preživjele bakterije i opasan karijes koji je vrebao iz mraka.
Haljib je od alkohola često znao pobijeliti kao crnački taban, ne shvaćajući ni dan danas zašto crni ljudi imaju bijele tabane. U zadnjem stadiju pijanstva, pretvarao se u vampira davitelja, dok su žrtve preklinjale za brzu smrt, proklinjući i nesnosan smrad. Zdenka je bila ugodna oku, ali samo ako si imao dva ringlova na očima. Haljibu to nije smetalo, jer ju je stalno gledao kroz ringlove, a doma bi ju i parkirao ispod ringlova.
Zdenki je bio latentna opasnost za razočaranja, čime je ženama razbijao iluzije o savršenom muškarcu. Bio je veći partijaner od Tita, ali nije htio ulaziti u partiju jer su im sjednice bile prerano. Često su ga pijanog, subotom u sitne sati, visoko pozicionirani članovi udruge pijanih i gluhonijemih slijepaca, skidali nabijenog na ogradu, nadajući se da će postati član udruge.
Ogorčeni radnici gradske čistoće, njihovu su zgradu uredno vikendom zatrpavali govnima, zamijenivši ih strankom za koju su glasali na parlamentarnim izborima. Protestirali su radi namještanja natječaja za glavnu čistačicu. Na kraju se Zdenka iz zahvalnosti učlanila u udrugu , jer su joj skinuli đubre s ograde. Haljib je nabijen slinio po ogradi pa su bakterije napale istu, pritom ju dovevši u jako derutno stanje.
Drugi su pak pričali da nisu dobro gnojili ogradu pa su došli u sukob s neistomišljenicima. Zdenku zapravo nikad nije ni želio, samo ju je prisiljavao na slušanje njegovih podmuklih monologa, koje je kasnije Musolini često citirao, a sad jadnog Berlusconija drkaju zbog par milijadi eura. Nije puno tražio od života, samo jednu kožnu banderu u dnevnoj sobi I svježu bundevu na noć vještica. Želja mu se nikad nije ispunila, jer nikad nije imao stan duže od tjedan dana, pa dostavljaći bandere i danas tragaju za pravom adresom.
Nije to bila obična bandera, rađena je po mjerama Haljibovog zadnjeg stana, iz kojeg je iselio jer ga je kupio lokalni medar, restauriravši ga u modernu košnicu. Haljib je u brzini poneo samo najnužnije, špil označenih karata i šnitu masnog kruha. Iste se večeri pokušao ušuljati u Kuću cvijeća u potrazi za toplim konakom. Krizanteme su padale kao pokošene pod rafalima njegovog smrada, bolno jecajući. Naglo je opala posjećenost zbog potpuno uništene flore i smrada koji se i danas rado širi i odaziva istočnom Panonijom.
