Ispijajući devetu tekilu u kolumbijskoj kantini prepunoj muha, navučem si na vrat gnjev lokalnih vaqerosa pogledavajući konobaricu u područje prepona. Slučajno je to bila žena mjesnog šerifa Estefanija Paulentesa Anakondiusa Juniora dos Santosa. Popio sam 60 dana samice u koju sam se odmah zaljubio zbog visoke tehnologije kojom je bila opremljena. Vrijeme je brzo prošlo pa sam zamolio Estefanija za još 60 dana kao nagradu za dobro vladanje. Naravno da je prihvatio samo kako bi me odvojio od svoje žene.

Estefanio je bio nježnije građe i ženskastih manira, a takav je odgovarao lokalnim dilerima droge. Bio im je treći na platnom spisku, odmah iza ministra poljoprivrede i predsjednika mjesnog kulturno umjetničkog društva. Jednog su me jutra naprasito izbacili iz samice pa upitah čime sam zaslužio ovakvo ponašanje. Šutke su me utrpali u kamion s beračima maka. Do mene je sjedila bakica bez obrva koje je spalila pušeći prekomjerne količine marihuane. Radila je na crno jer nije htjela izgubit socijalu, a plaćali su je jedan joint dnevno.

Praznicima i nedjeljom su joj znali malo jače zasolit, te je često drugi dan izbivala s posla. Jako su je cijenili u kolektivu unatoč čestim izbivanjima. Posao branja maka ne bih preživio da mi baka nije utrčala sa savjetom kako se riješiti najezde leptira kupusara koji su im otežavali branje. Estefanio je počeo sve češće zalaziti u moje redove. Isprva me nije smetalo jer nisam shvaćao njegove prave namjere. Njegova se žena sve više hladila od mene, a on se sve više zagrijavao. Prihvatio sam njegovu blagonaklonost masno ju naplaćujući kujući plan za bijeg.

Jednog me dana pozvao na večeru gdje sam uočio svoju šansu. Manirom niškog specijalca, iskočio sam iz traktorske gajbe u kojoj me vozio na spoj. Našavši se na slobodi, shvatih kako će mi problem predstavljati gusta kolumbijska džungla kojoj nisam bio dorastao. Zaputivši se još dublje u džunglu nabasam na momka koji je gajio klaunovski stil oblačenja. Bio je izrazito neljubazan jer lokalnim domorocima nije uspio uvalit ukradene klime s kojima je išao ispod svake cijene, čak i ispod granica isplativosti, tako barem on kaže.

Grubo je izbačen iz sela, čak ga nisu ponudili niti grahom kojeg su upravo skidali s vatre, a volio je pojest sa žlicom. Ponudio mi je prijevoz u svojoj novoj Dačiji do slijedećeg sela gdje je očekivao bolju sreću s klimama. Bila je to vruća roba, ukradena iz skladišta vlastitog oca. Oca nije volio jer je volio brata, ali od majke. Zvao se Ignjac Blenton čije se ime u rodnoj mu grudi izgovaralo sa strahom. Ugrađujući klime, unesrećio je mnoge obitelji praveći štete od kojih su se teško oporavljali. Dobro je obavio posao u susjednom selu prodavši sve klime. Počastio me ludim provodom u Venezueli. Vidno pijani, zateturali smo u blještavi Casino i sjeli za stol gdje se igrao ajnc. Činjenica da je bio izrazito pametan, nije mu mnogo pomogla te kobne noći u kojoj je glupo i tvrdoglavo izgubio sve pare. Ostao je u Caracasu tražeći posao u struci, a vizije moje sljedeće destinacije bile su jako blijede.