Južnoafrička republika obilovala je velikim seoskim imanjima gdje su bijelci radili za crnce na nepreglednim poljima paprenih zumbula koji su postizali visoku cijenu u Kongu i jednom dijelu Zambije. I sam sam završio kao rob, ali me moja lijepa boja glasa uskoro spasila ropstva. Počeo sam raditi u čuvenoj operi Nelson Mengele kao bek vokal dječačkog bijelog benda, također robova. Izbacili su me iz benda kad me uhvatila gadna angina tog izrazito kišnog travnja. Počeo sam se baviti nogometom i brzo dospio u prvu momčad omiljenog južnoafričkog kluba Bijeli rob.

U početku sam nosio vodu na mlin protivnicima, ali zatrovanu, čime bi im poremetio motoričke sposobnosti do te mjere da su kraj utakmice dočekivali ležeći potrbuške na travnjaku na krtičnjacima, jer je bio grijeh ne leći na dobar krtičnjak, ako ga nađeš. Tako smo lako osvajali prvenstva dok se Chelsea nije zainteresirao za mene. Dugo sam se dvoumio jer mi je ovdje bilo jako lijepo, a i London je bio prekišan pa su ulicama skitale horde odvratnih žaba, ljutih protivnika Chelsea.

Kad mi trener nije dao jednu utakmicu otrovat protivnike, jer me htio odmorit za važniju sljedeću, odlučio sam spakovati kofere put Londona. Prvi posao u Chelsea bilo mi je krečenje gradskih WC-a na čelu s trenerom koji je imao privatan ličilački obrt. Zlobnici bi znali reć da je bolji ličilac nego nogometni trener, a dodao bih da je bio drug s prvim demokratski izabranim predsjednikom jugoslavenskog olimpijskog saveza, Ljubišom Kalašnjikovim.

Mogu se čak pohvalit da sam puno više znao zaradit u fušu nego igrajući nogomet. Neće suvremeni Londončanin da mu makar tko liči sobe. Jednom userem i okrečim krivu kuću, a trener me odmah postavi na hladnu klupu s koje mi nije dao da ustajem ni kad me slao na zagrijavanje. Posebno je bio zločest prema meni. Nije mi dao se istežem poslije utakmice koju sam ionako presjedio, dok su se drugi istezali na pretek.

Posebno me volio nazivat pogrdnim imena pred cijelom ekipom. Jednom prilikom mi je rekao da je zabio gol iz slobodnjaka s 40 do 60 metara, kao da je udaljenost uostalom i bitna ovakvom nogometnom znalcu i vrhunskom ličiocu, a znam da je srao jer je bio mrtav pijan u klupskom lokalu na sam početak utakmice. Više me puta tražio lovu da mi da kapetansku traku.

Kad sam ga glatko odbio, pitao me da mu posudim oveću svotu novca na što nisam mogao pristati jer sam bio štiglje. Toliko mi je ulijevao povjerenje da mi je odmah na um pala stara kozačka : Bolje ne imat, nego njemu dat!!! Moraš uspjet u životu ako ćeš živit po regulama ove krilatice.

Često su ga u rana jutra gledali kako se mrtav pijan pokriva biciklom u kanalu. Kod predsjednika sam ga izvlačio govoreći kako su mu oči krvave zbog alergije na golubove koji su se ugnjezdili na Big Benu. Kasnije su ga uhvatili u namještanju utakmice. Očevici kažu da se čak i okladio protiv svoje ekipe koliko je vjerovao u svoje trenerske sposobnosti, a i svoje dečke.

Kriza koja je zadesila Englesku uzrokovala mu je dosta problema. Ličilački obrt je poslovao nakaradno, a karijera trenera završila još nakaradnije. Naime, te sezone nije uzeo ni boda gradskom rivalu pa su ga izbacili iz ekipe, iako je osvojio Ligu Prvaka. Prestao je pit, ali je i dalje dosađivao konobarima plačući nad svojom sudbinom. Mnoge su ga htjele, ali ga žena nije nijednoj dala jer joj je bilo žao tih žena koliko je bio dobar u krevetu.

U bordelima mu nisu davale ni za lovu, a lokalne đukele su znale jebavat besplatno. Češljao se po uzoru na Ljudevita Gaja jer je mislio da su vršnjaci. Radio je za jednu firmu u kojoj je punio autobuse putnicima koji se nikad prije nisu vozili autobusom da im pokaže užitke vožnje tom vrstom prijevoza. Jednom ga je izgazio putnik slabije tjelesne građe nezadovoljan kvalitetom usluge. Nije se svetio jer mu nije zapamtio facu.

Ponovo se odao čašici. Nije birao ni društvo ni mjesto gdje će piti. Tako se jednom zapio u indijskom restoranu i potukao s gazdom Jurnakar Gunasakerom koji je imao brzu ljevicu, što je brzo osjetio naš junak. Naletivši svojim vedrim obrazima na njegovu šaku, padne sa stolice s koje je cijelu noć pljuvao po konobarima. Navodno mu nisu dali se upiše u knjigu, iako je davao ozbiljna jamstva da će već sutradan poslat nekog da vidi koliko je ostao dužan.

Nije ga više bilo smisla tući pa ga Jurnakar nježno postavi natrag u stolicu s koje je te noći stalno padao. Iz razbijenog lica poleti krvava pljuvačka ravno Junakaru na visoko čelo, dosta višljeg od čela največeg konobara. Kad je stigla cuga koju je pozvao Jurnakar, vratio mu se osmijeh na razbijeno lice. Iste sekunde je zaboravio da je netom prije dobio gadne batine. Zapio se s Jurnakaron do dugo u noć.

Pred jutro ga je odveo u loše oličenu kuhinju, na što mu je odmah ukazao. Ponudio mu je lovu da ofarba istu. U potrazi za bojama, naleti na braću Trotter koji su u to vrijeme dosta farbali po indijskim restoranima. Ofarbao mu je kuhinju u kričave boje koje su mu prodali Trotteri. Delboy je posebno inzistirao na toj blagoj nijansi što se jako svidjelo Jurnakaru. Odmah mu je ponudio posao farbanja tunela u njegovoj rodnoj Indiji, koja se razvijala velikom brzinom.

Bio je to posao iz snova, san svakog bogatog Europljanina u to vrijeme. Prihvatio je posao povevši mene i krenuo put Bangalorea British Airways-om. Bio je to surov grad koji nije praštao greške, posebno surov prema došljacima. Nisam se najbolje snašao jer smo farbali jeftinim bojama iz Sierra Leona. Posvađao sam se s poslovođom i bio izbačen iz tunela. Bio je to posljednji put da sam vidio svog trenera tako trijeznog.