Nekada davno, iza guste šume, kojom su se i picajzle teško probijale, živjela su dva praseta, dva brata iz različitih okota. Majka im je bila poznata seoska gejša, Gica Bradavica, koja je pukom srećom preživjela pakao mesne industrije Lijanović. Neopreznom noćnom čuvaru, koji se mučio rješavajući križaljke s greškom, Gica se lako otrgla s lanca jer joj je bio dva broja veći. Bio je to lanac gorostasnog nerasta Aljoše, koji je taj dan završio u samici jer je mljackao u vrijeme ručka s vjevericama pa je diplomatski pokušaj mirenja propao.

Braća su zbog besparice opalila put Istre gdje su trebali sezonski raditi goneči tartufe. Spokoj predvečerja u slavonskoj ravnici remetilo je rondanje zadnjeg lonca, za čiji popravak nisu imali love. Prosvjednici na traktorima prepriječili su im put prijeteći transparentima: Smrt picajzlama, sloboda seljaku! Vlada im je natovarile picajzle na usjeve kad su uvezli nekolicinu čeških prostitutki za feštu povodom proslave 100 godina dobrovoljnog vatrogasnog društva u slavonskom selu ,gdje se znalo tko je gazda u svinjcu.

Zbog nepopustljivih seljaka, prolazno vrijeme im je bilo dobro koliko i izvještaji dopisnika Andrije Jarka uživo. Sve su više žalili što nisu unajmili terezinu pa lijepo pumpali u paru. Topli napoj nije im izlazio iz misli, kad se pojavi Jakovina i ponudi im dva, svježe podgrijana piva. Na prazan želudac, pivo im nije dobro leglo pa su izbljuvali Jakovinine mokasinke. Te  iste večeri odbio je izaći u kino sa Šeksom, koji je rado ostavljao novce na klaviru ako se prikazivao nijemi film, kereći se i pucajući iz kubura kućne radinosti.

Ispranog želuca i ofucane dlake, uslijed nedostatka B2 vitamina, braća su nastavila put Istre. Kurje oči na papcima bile su jedini užitak za koji su znali i  koji su si mogli priuštiti. Magla je lijeno dizala zavjese, otkrivajući svu raskoš zagorskih brega sela Vel’ki Gujdec. Prasci mještani, čije je pretke čeličio i sam Imra Presvetli, kad bi ga Dudek lijepo zamolio, temeljito su ih njuškali, čudeći se njihovim kurjim očima, kojima je bez leća sve više propadao vid.

Prerađeni zagorski napoj, kojim su ih ugostili, bio je prekisel jer su pretjerali s octom. Želudac im se još više zgrčio kad su ih ponudili tudumom koji su arhivirali po svim akumulatorima u selu, skrivajući ga od žena. Iz kurtoazije su popili tudum, nabijajući papke u nozdrve zbog smrada, te su nakon treće čašice završili na hitnoj. Ispumpavala ih je doktorica Salmonela Šunkaš, inače vodeća u Guinnessovoj knjizi rekorda po broju ispumpavanja na kvadratni metar vinograda.

Ispostavilo se kako su mještani umjesto vegete, u vino ubacili šaku svježih slavonskih picajzli. Napustili su Zagorje zaobišavši Zagreb u širokom luku ne želeći konflikte s oholim gradskim svinjama. Istarski ipsilon bio im je velika enigma, jednadžba koju nisu mogli riješiti. Bio je čuvan od strane istarskih goniča, što je braći dodatno zakompliciralo ionako trnjem posut put. Znali su da pravi gonič nikad nije bio imun na legendarnog slavonskog landrasa.

Zaustavila ih je patrola od tri goniča, uvijek su operirali u trojkama, te ih bezobrazno zatražili dokumente. Jedan je bio naročito zloban, te ih je tražio nalaz na test trihineloze, koji je u Istri u vrijeme policijskog sata bio obvezatno štivo. Nakon što su pokazali uredne papire nastavio ih je maltretirati tražeći da se preobuju u zimske papke koje nisu imali, pa su morali stavit lance na ljetne papke.

Odudaralo je to od prosječne istarske modne scene koju je predvodio istaknuti partijski model, mislim da se zvao Jakovčić, a bio je jako pod utjecajem modnog maga Berlusconija. Nisu mogli ni slutiti da će njihovi lanci te sezone pokrenuti novi modni tsunami. Tako je Istra postala jedino mjesto gdje su Hrvati veselo radili u lancima domaćeg proizvođača, koji je u međuvremenu propao.

Najvrednijima od njih, velikodušni istarski gazde skidali su lance pred spavanje da ih ne moraju vodit na pišanje. Konačno stigavši na odredište, dočekao ih je predradnik Pig Li Pork Lu, inače vijetnamsko prase u potrazi za američkim snom. U Ameriku nije smio jer je za vrijeme vijetnamskog rata pojeo najbolje žirove , uspjeha gladnim američkim vojnicima. Američki san, u Hrvatskoj mu se pretvorio u lošu halucinaciju. gdje je 20 godina predradnik i još uvijek radi u lancima za bonove u supermarketu.

U cik zore, zadužili su šljemove, kako im žirevi ne bi padali na glavu i u slučaju sudara s istarskim glogom, njihovom endemskom vrstom. Pod uparenim šljemom, braći je ubrzo otpala kosa s glave pa su dobili nadimak “Leuchemical brothers. Zagorski je tudum ostavio gadne posljedice na njihov njuh, te braća danima nisu mogli pronaći tartuf pa su se okrenuli žirevima, kojeg je bilo u izobilju.

Prežderavali su se žirevima postajući sve deblji, što nije promaklo McDonaldsovim skautima. Vidjeli su u njima veliki potencijal pa su, po uzoru na njihov ukus, izbacili novi proizvod McŽir menu. Sastojao se od porcije pohanih žireva u kukuruznim mrvicama, salatom od mladog proljetnog žira u umaku od kisele žireve rose i pite od žira divljaka..Ovim je potezom zadan smrtni udarac domaćim uzgajivačima žira, jer su sve svinje pohrlile u McDonalds, ne mareći za povišen kolesterol.

Nadaleko je poznata priča o pijanom Mađaru koji se toliko zaljubio u McŽir menu da je odbijao izaći iz restorana tražeći albansko državljanstvo, misleći da je u Albaniji koliko mu je bio fin žir. Kad se otrijeznio, bio je zgrožen činjenicom da je cijelo ljeto proveo u Hrvatskoj, iako je uplatio tri tjedna u albanskoj turističkoj meki gdje je poluprofesionalno trebao proučavati parenje mediteranskog kita, roneći ispod ženke.

Braća su McŽir menijem zgrnula bogatstvo pa je težak fizički posao njuškanja tartufa za njih postao prošlost. Od tog su dana njuškali po čuvenim hrvatskim bordelima. Bježeći što dalje od siromaštva, sjeli su na novog Harlija i zaputili se u Dubrovnik, gdje nisu znali pojam siromaštva. Tamo su dodatno zaradili statirajući u Igri prijestolja, odigravši značajnu rolu u sceni općenarodne obrane I samozaštite od nevidljivih.