Sam i siromašan, napušten, prezren i od pasa lutalica koje sam naganjao radi toplog zagrljaja u dugim zimskim noćima, lutao sam kojekakvim jazbinama tražeći prenoćište. Trčeći cijelu noć, ne bi li se ugrijao, pred zoru mi se, na mojoj maratonskoj ruti, našla gradska pijaca gdje me snašla glad. Vrijedni i neoprezni seljak, koji je istovarao lubenice, postao mi je lak plijen.

Prošavši kraj njega velikom brzinom, otrgnio sam mu iz naručja omiljenu lubenicu od koje se nikad nije razdvajao. Ogorčen i izigran, krene za mnom đubrom okovanim borovskim gumenim čizmama, što ga je znatno usporavalo. Da nije ostao pola minute u početnom šoku, sigurno bi stavio svoje prljave ruke na mene i time učinio puno zla po moje, ionako načeto i dobro narušeno zdravlje. Nastavio bih priču o izigranom seljaku, jer je te godine imao rekordan urod zlatica u krumpiru, ali ugledah velebno zdanje gradske štenare koja me mamila toplim lavežom pasa lišenih slobode zbog najgorih kriminalnih djela. Bilo je tu silovatelja, masovnih ubojica, pokoji zalutali palikuća, dva pedofila… Na ulaznim vratima je jasno pisalo: BOLJE ŽIV PAS, NEGO MRTAV LAV i TUĐE HOĆEMO, SVOJE NE DAMO.
Vrata mi otvori sredovječni labrador širokih ramena i čelično sivih očiju od kojih mi se ledilo govno u debelom crijevu. Prijateljski zalaje na mene, a njegov odvratan zadah punio mi je nosnice do suza. Bolesnom šapicom mi je pokazao, u lijevom kutu ogromne sobe, desno orjentiranog njemačkog ovčara. Bio je pun ožiljaka, ali ugodne vanjštine, imena Klementin. U par crtica mi je objasnio da je bio vođa pobune pasa koja se zbila prošle noći. Čuvari su bili nadlajani i nadjačani brojem borbenijih pasa, te u vrlo kratkom roku svladani i zatvoreni u boksove. Bili su to vrlo komforni boksovi s tri zvjezdice i pet žohara po glavi zatvorenika u što sam se lako uklopio ne naviknut na bolje.
Dani su mi prolazili u lajanju, usavršavajući ga s vrhunskim trenerima lajanja koji su gulili radi krađe slatkiša u obližnjem dječjem vrtiću “trule jabučice“, čiji je izdanak bio moj slavni pradjeda Benjamin Truli. Kasnije je uzeo ženino prezime pa danas malotko zna da je vrtić po njemu i dobio naziv.
Prijateljstvo s Klementinom raslo je poput prašine na južnom vjetru, pri brzini koja se lako može izračunati jednostavnom senecinom formulom MC2=N4/cijena barela nafte u funtama. Prisnost s Klementinom rezultirala je mojim promaknućem u pobočnika na koje je pikirao stari zlotvor shih tzu. Bio je to opak tip. Pričalo se da je u naletu bijesa malim nožem poklao 4472 ovce i tri aligatora koji su pasli u blizini, s ovcama. Otud i stara inidijska izreka: “Aligator ovcu mije, a ruke oba dvije… imam ja nesretnik”. Da se Klementin nije zauzeo za mene, vjerojatno bih izukao deblji kraj u borbi s neugodnim niskim težištem shih tzu-a.