Nemili događaji u Ukrajini nisu se ni ohladili, kad sam se našao u muljevitoj rijeci, ne znavši joj ni ime. Iz rijeke me spretnim zahvatom ispod miške izvukao redov 5.konjaničkog voda Jovica Johnson Križaj. Bio je to momak izuzetno naglih pokreta i prvak voda u brakedance-u. Nisam mogao pratiti njegov korak pa sam se odšuljao nazad u muljevitu rijeku proklinjući dan kada me izvukao iz nje. Izronivši pajser, lukavo mu se približim s leđa i oštro ga upitam: Oš da te sad zviznem ili nećeš, reci da znam! Uz opciju da neće, sjeli smo u restoran upitne kvalitete gdje smo na čudnom jeziku naručili hranu. Bila je to Jugoslavija.

Uz osmijeh upitah Jovicu: Jel ti to mene jebeš, kakvo je to smiješno ime za državu? Na to mi Jovica doda da je to zemlja na jugu gdje se puno slavilo i otuda je dobila ime. Konobar je bio jako krhke građe, al bilo ga je svuda kad se raširi. Jovicin nadređeni, mislim da je bio Kadijević, reče mi da se klonim ulica za vrijeme policijskog sata. Nisam mu mogao to obećati jer sam se noću volio iskradat na cugu. A ako me uhvate, neka institucije rade svoj posao. Nisam nikad bježao od odgovornosti, samo jednom s Tajlanda kad mi je tamošnja djevojka rekla da je trudna sa mnom, a alimentacija je bila ogromna zbog pada dolara na tokijskoj burzi.

Iste večeri sam se unervozio i izašao u buffet Leskovački domobran gdje se okupljalo dosta mladih astmatičara ubijajući vrijeme dugo u noć. Kafić je bio podrumski, zrakom se širio zadah plijesni pa su od vlage dobili po bubrezima, tako jako da im je astma predstavljala manji problem. Odmah sam gazdi rekao da nabavi izolaciju, na što mi se oštro obrecnu pa sam pobjegao glavom bez obzira. Naletio sam ravno na policijsku ophodnju jer je započeo policijski sat. Pružao sam dobar otpor dok nisu pozvali pojačanje u vidu oklopne divizije Radoslav Fernandez Čiko.

Svladali su me u tili čas i tu počinje moja kalvarija kroz jugoslavenske zatvore. Našao sam se iza rešetaka niškog svinjogojstva gdje sam služio doživotnu zbog povrede policijskog sata. Ćeliju sam dijelio s dečkom Petra Stambolića koji ga je volio unatoč razdvojenosti. I ja sam ga zavolio s vremenom jer je bio mnogo krupnij i jači. Teško su mi padala ta kasna predvečerja kad se volio maziti. Ubrzo sam završio u stacionaru zbog krvave stolice i teških povreda crijeva. Nakon kraćeg oporavka ukazala mi se prilika za bijeg preko doktora Šestića, koji je kasnije postao direktor niželigaškog radničkog kluba na ponos cijele niške općine.

Uskočio sam u prvi vlak za Čačak, sakrivši se u ugljen da izbjegnem oštre kontrole karata. Bio je to pokusni bespilotni vlak, donacija kazahstanske vlade koji je prevozio ugljen vraćen od nezadovoljnih kupaca u rudnik bakra Čačak, a kasnije s mandarinama do Prištine. Ispao sam iz vlaka na prvom oštrijem zavoju zvanom ribarska okuka, gdje su svakodnevno ispadali, a za nekima se još traga. Tako sam nabasao na stanovitog gospodina Savanovića koji je baš postavljao zamke za lopove u polju peršina.

Mene je priteralo srat, a on je mislio da mu kradem peršin. Imao je tri kćeri. Jednu sam odmah bezicirao unatoč kraćim opiranjima, dok je gospodin Savanović nije istukao po guzici svojim žuljevitim rukama i uvjerio ju kako sam ustvari lijep i zgodan. Uzeli smo se istog ljeta, još je imala otiske očevih dlanova po guzi, zato je rijetko izlazila u grad u bikiniju. Uzeo sam njezino prezime kako bih se pritajio policiji. Idila nije dugo trajala. Za vrijeme svakodnevnih obilazaka velikog imanja gospodina Savanovića, besramno me varala s lokalnim pekarom Šefčetom. Dok smo kruha imali napretek, ljubavi se izgubio svaki trag kad je rodila sina i nadjenula mu ime Haljilji, sve meni u inat.

Napustio sam Savanoviće i pošao put zapada vodeći se sjajnijim zvijezdama. Danima tumarajući, ujahao sam u strogi centar Sarajeva tog prohladnog jutra 1914. Svojim uskim uličicama neodoljivo me podsječao na Tbilisi gdje sam ne tako davne 1906. radio kao vodonoša pružnih radnika, odreda crncima koji su naveliko bježali u susjedno polje pamuka, što im je bilo u krvi. Zastao sam pred konjušnicom Kod Gavrila gdje mi je prišao nimalo modno osvješten muškarac, zmijskog pogleda i tananih brčića, ala moj komšija Ostoja Gable.

Odmah mi se pobrinuo za konja, a ja sam se zaputio u obližnji saloon POD MIRNIM SARAJEVSKIM MOREM na sočan odrezak i kriglu hladnog piva. Taman da ću naručit, kad začujem galamu izvana. Imao sam što i vidjeti. Ostoja se svađao s napirlitanim oficirom koji mu nije htio platiti konjušničke usluge jer mu Ostoja nije izdao račun, a ovaj ga je morao pravdat nadređenima. Svađa je poprilmila epske razmjere kad je Ostoja zgrabio trozubac, na kojem je bio jako vješt, te ga zario oficiru duboko u slezenu, ali je okrznuo i jetru što je bilo kobno za oficira.

Oficir je ustvari umro od straha da ne dobije tetanus jer je trozubac bio zahrđao. Lokalni šerif i dva pomoćnika odmah su ga svladali i vukli konjem do zatvora, a mene su priveli kao svjedoka. Bio sam jako ljut na Ostoju jer sam kasnije planirao bacit partiju pokera na Pokerstarsu, a u zatvoru je bio loš signal pa me skroz izbacivalo iz dobrih šnjura. Ispostavilo se da je ubijeni oficir ustvari car Ferdinand. Te noći u Ostojinoj ulici nitko nije imao mira, njegovi su ga konji dozivali odvratnim zavijanjem što je isprovociralo susjede.

Tako je i počeo prvi svjetski rat u ostojinoj ulici, ako se itko upitao, a mene je točno bolio kurac što se oni mlate. U zatvoru sam osnovao udrugu POBJEĆI NEPRIMJEĆENO, koja je bila znatno brojnija od druge udruge kojoj sam zaboravio ime. Mislim da su mladi pjesnici bili, al nisam siguran. Slogan udruge ubrzo je postao stvarnost zbog neopreznosti dvojice čuvara koji su se zanijeli igrajući stolni tenis za cugu pa nas nisu skužili. Krenuo sam put Neretve pa di me voda odnese. Voda me izbacila na plantažu mandarina na kojoj su radili lokalni Kenijci, Ante Ćulibrk i Josip Dželalija kojima je baš istjecala radna viza. Bio je to Metković, rodni grad malo poznatog putopisca Zorka Miša koji je tragao za potonulom Atlantidom u hrvatskom Zagorju.

Krenuo sam put Zagreba autocestom Split-Zagreb koja je bila jako skupa. Gradili su je vrsni inžinjeri, majstori svog zanata i štovatelji Krišne koji su često odustajali jer nisu vjerovali u izvedivost projekta. Putem sam vidio nekoliko plakata s likom loše našminkanog gospodina za klavirom kojem je od uzbuđenja nekontrolirano bježalo lijevo oko, što dalje od desnog. Bio je to navodno predsjednik, svojevremeno prvak Trešnjevke u sviranju klavira u kategoriji mlađih pionira.

Navodno je mogao sredit karte za LA Lakerse preko političkog moćnika, pasioniranog kolekcionara slika koji bi uskoro trebao predstaviti kolekciju svojih slika za koje nije imao uredne papire pa ih se bojao izlagati. Navodno je u Hrvatskoj zavladala pandemija nestanaka slika pa USKOK ima pune ruke posla, te trenutno jedini zapošljava ljude, unatoč negativnoj tendenciji zapošljavanja. Ustopao me čovjek krupnih očiju, poput pudlice, otmjeno odjeven. Rekao mi je da stopa od Dubrovnika gdje je održao govor ispred svoje stranke, a mora pješice jer su mu vladajući uskratili uporabu službenih bmw-a.

Žicao me pljugu pa sam se sažalio nad njim i dao mu dva dima od stare pljuge upitavši ga Zašto su ti tako velike oči. Odgovori mi Od straha da ovim tempom neću skoro u Zagreb. Strahovao je da ga drug iz stranke, odvjetnik koji je više volio popit nego branit ljude u sudnicama, neće dugo čekati suhog grla i lisičjeg smješka. Putem mi se jadao kako su mu vladajući ubacili krticu u stranku koja je pojela sve zalihe pršuta i kobasica, donaciju veselih nam Norvežana. U očaj ga je bacala spoznaja da ne može naći zajednički jezik s premijerom države kojem je još dugovao lovu za gablec iz studentskih dana, što mu ovaj i danas zamjera.

Hrvatsku sam napustio iz straha da mi ne ukradu sliku iz novčanika stare mi majke, jer za novu nisam imao. Kad sam pregazio Muru, znao sam da sam na sigurnom i iskreno zaplakao. Privučena mojim plačem, priđe mi starica ostavivši motiku u polju riže. Odvratno je izgledala, lošije od motike koju nisam ni mogao vidjeti od bljeska oštrice na suncu. Da je u njeno vrijeme postojao ultrazvuk, sigurno se ne bi rodila. Nokti su joj na lijevoj ruci rasli brže jer desnu ruku nije imala. Izgubila ju je prilikom potopa Atlantide, što jasno naznačuje broj njezinih godina. Imala je stalno crven nos, izgledao je ko pizda pod upalom.

Niti jedan dio tijela nije upućivao da je jadnica ikada bila mlada. Preko svojih kolumbijskih veza, prebacila me preko granice Jugoslavije kod sestre Venus Šmodor. Još se osjetio barut s njezine bokerice kojom je lovila divlje bizone oko Nađ Kanjiže. Nosnice mi je proparao miris gulaša od svježe ulovljenog bizona kojeg je sama dovukla iz šume. Bila je sportski tip lovca, lovila je u dresovima omiljenih joj engleskih nogometnih klubova. Na nogama je imala unukove štucne i kostobrane koji su ju štitili od divljih zečeva kad se noću vraćala s plesnjaka.

Obrasla mahovinom i puna tekutova, nije bila strano tijelo u okolnim šumama. U ruci je nosila štap s perzijskim ornamentima i žigom Bele 4. kojem je njezin muž potkivao konje. U razgovoru mi je otkrila da joj je djed s mamine strane bio prvi Hrvat u svemiru, ne moram napominjat da se zvao Hrvoje.