Nisam dugo čekao na američki san jer sam se ubrzo zaposlio u lancu kultnih gradskih wc-a za imućne. Lova je tekla u potocima, a u mojim wc-ima nikad nije bilo sranja jer je na svakom ulazu pisalo: “Ovdje čuvam ja, ima da ti se govno smrzne kad me vidiš!”. Godine su prolazile, a moje se bogatstvo gomilalo jer sam postao i većinski dioničar. Na vrhuncu slave prodao sam dionice i sa svježim kapitalom ušao u rizični posao izgradnje lanca hotela za imućne mrtvace, nagovoren od strane bogatih prijatelja. Nisam ni mogao naslutiti da će me isti izdati i nakon smrti ležati u jeftinim i smrdljivim gradskim mrtvačnicama, u koje su obitelji dovodile omražene rođake da tamo umru u mukama, dok su moji hoteli zjapili prazni.

Ponovo sam bio na dnu, bez prebijenog novčića, ali bogatiji za još jedno bolno iskustvo. Uza sve nedaće koje su me snašle, pojavila se i bolest. Primijetio sam da mi je od marcipana oticalo spolovilo, što je bilo posljedica zagipsavanja istog od strane zlog doktora iz rodilišta. Bila je to jedina boleština koja je u meni izazivala sreću nakon svih nedaća koje su me snašle. Uskoro sam shvatio da s ovako velikim alatom mogu lako doći do hrane, kao na primjer ubijati golubove koji su pasli po gradskim parkovima.

Sjeo bih na klupu i pustio da mi se približe pa ih brže bolje udarao svojim bolesno ogromnim spolovilom po čelu, od čega su dobijali gadne migrene i umirali u mukama. Profesionalne šetačice pasa, koje su se tamo zaticale, nisu s odobravanjem gledale na moje hranidbene metode, ali su zato uživale u pogledu na alat kojim sam tamanio gamad koja je srala po mojim prijateljima tuljanima iz visoka. Toga je jutra stanovita Terezija Topčagić, rođ. Zmijanac šetala svoj helijev balon, kao i svakoga jutra u to doba.

Taman da će šapnuti nešto nježno svom balonu, naleti tornado iz smjera Meksika, ali vidno oslabljen i otrgne balon iz Terezinih žuljevitih ručica. Ponese ga ka mojoj klupi gdje sam taman počeo tamanit petog goluba to jutro, jer mi dolaze moji iz Prijedora, a ima ih i u obližnjoj Markušici. Tereza potrči za balonom i u trenutku kad ga je pokušala uhvatiti, balonu više nije bilo spasa jer je nabasao na moje spolovilo kojim sam mahao ko budala. Umjesto balona, koji je već ležao vidno mrtav ispod klupe, uhvatila je moju muškost i tražila moje oči, ali sam se dobro sakrio iza svoje muškosti.

Kad su nam se pogledi napokon susreli, a bolje da nisu jer jer je imala više zlatnih zubi nego ja, a deda mi je bio čuveni zlatar iz Bedekovčine Donje Male, pokušala me užicat lovu za novi balon. Odmah sam joj rekao: ˝Pa gospođo nemam sitnog˝, na što će ona meni, šeretski se nakesivši, ˝Vidim da nemate˝. Dan danas se pitam je li ostala sa mnom zbog mog spolovila ili mene samog. Postajali smo sve prisniji pa sam ju nakon nekog vremena pozvao u svoj lijepo uređen špajz u antičkom stilu, dekoriran od strane jordanskog vojnog atašea. U bogatim nanosima boje na zidovima, moje stručno oko jasno je uočilo da je tu svoje prste upleo ukleti Michelangelo.

Prema iskazu susjeda koji je izgubio vid na dočeku Nove godine u Zimbabveu, gdje se plešući sa ženom natakao očima na polupraznu vješalicu, koja se to veče naplačivala više nego obično, postoji audio zapis snimljen video rekorderom koji se napajao preko obližnjeg dalekovoda. Na snimci se jasno čuje kako Michelangelo sklapa svoj prvi posao bojanja. Moj špajz joj se odmah svidio jer je obilovao pekmezom kojim me častio moj drug Ramzes mlađi, čija je baka preminula za kralja Tomislava pod konjskim kopitima srljajući goloruka na brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Nakon mjeseci prekrasne veze, jednog jutra spazih da je nema na mom velikom spolovilu, na kojem sam ju ostavio prošle noći u dobrom raspoloženju.

Tražio sam ju posvuda. Kad smo se napokon sreli, okrenula je glavu od mene jer joj je pažnju privukao oveći, polugoli Kinez na štakama koji je uzaludno bježao od pravde. Tu joj ja odbrusim: “Ej Terezijo, kako smo se voljeli!”, na što se oglušila ostavivši me da ju uvjeravam u svoju ljubav toliko dugo da sam zadnjem tramvaju poljubio vrata. Taman je tu smjenu radio susjed Ruprecht, Talijan na privremenom radu na albanskim željeznicama. Lajavac je ispričao cijelom komšiluku za moju dogodovštinu.

Od sramote nisam izlazio iz špajza mjesecima. Hranio sam se pekmezom i kartao s prijateljima po cijele dane. Rukama umazanim pekmezom, teško sam miješao karte jer su se ljepile, što je spretni Jochan znao iskoristiti brojanjem karata na moju štetu. Odlučih posljednji put stupiti s njom u kontakt koristeći posebne leće za pisanje koje su mi stigle iz Kanade e-bay-om, čuvenom sibirskom željeznicom. Tom prilikom je vlak imena Turgenjev 2 oborio rekord arapske željeznice koja je nadmoćno vladala azijskim kontinentom.

Napisao sam joj pismo pri punoj svijesti i zdravoj pameti, a ono je glasilo:
“Tako znači, misliš da si tvrd orah… Ne daješ mi izbora nego da posegnem za starim udbaškim metodama koje sam izučavao na visokim školama na Boljšoj Univerzitetu u Moskvi, gdje je i drug Lenjin padao iz marksizma, a za koje sam mislio da ih nikada neću primjenjivati. Nisi htjela prijateljstvo, a ne znaš da ti je isto nudio visoko istaknuti član partije, o mojim ordenima samo djela govore, a u familiju sam ti odlučio ući pod svaku cijenu, preko sekice, a ni bakica mi nije mrska… Znam za zbirku sabranih djela naivne umjetnosti koje čuvaš u podrumu stare ti brkate majke, na kojoj bi i Vidošević pozavidio…

Pa dobro tko se najbolje brinuo o tebi dok si bila prikovana za krevetić neugodnim hemeroidima… I dok je opaka bolest dosezala svoje vrhunce, tko ti je timario zločeste čvimbice i razveseljavao te nemilosrdno udarajući po debelom mesu tvoje neugledne, dlakave guzice… Tko ti je gulio mandarinice i brisao nosurdu rabljenim maramicama koje sam vješto krao od svog uvijek šmrkljavog djeda. Bila si tako slabašna, a ja jak, čio i vedar za oboje. Lutajući jesenjim praškim ulicama, besciljno poput kafkinog Jozef-a K, ugledah prekrasan džemper u loše okićenom izlogu second hand army shop-a. U odrazu prašnjavog izloga spazih psa lutalicu kako njuška zgaženog jazavca na čizmicama lijepe djeve, tvojim čizmicama.

Upitah se zašto gaziš mrtve duše nekad veselih i poletnih jazavčića, pa što su ti dečki krivi. Od tog trenutka moj život dobija novi smisao. Rekoh si, moram odvesti tog psa nadležnom šinteraju da utvrde zašto njuška smrdljive jazavce na čizmicama jer već ima podeblji dosije zbog sličnih kriminalnih radnji, a žrtvu nasilnog, a usudio bih se reči i poremećenog pekinezera, vidno uplašenu nasrtajem istog, zbrinuti na sigurno uz hladni čaj i topao razgovor u obližnjem bunkerčiću za koji samo ja i bivša JNA znamo. Naravno, moj se prvotni plan izjalovio jer se prikolica puna trulih brokula prevrnula na ulaz u bunker. Tada sam pomislio tresnuti te lopatom po glavi i odvući u svoj brlog, ali mi se ipak učinilo da brzamo s našim poznanstvom pa odustah jer ti još niti ime nisam znao… Ali u jedno sam bio siguran, ljubav je bila u zraku…

Samo me jedno zanima: zašto si me ostavila. To što si završila srednju elektro školu s čvrstom četvorkom u klasi profesora Miljenka Induktora, još ti više zamjeram. Znam da si poslije kao znanstveni novak pri Elektro Univerzitetu Visoki napon u mongolskoj meki za mlade električare s timom stručnjaka sudjelovala u konstruiranju električne stolice. Sramota te može biti što ti je ujak, Aleksandar Newman, sin daleko poznatijeg Ezekijela Newman-a, bio prvi mormon smaknut na tvojoj vlastitoj električnoj stolici ne tako daleke 1974. zbog pljačke nevine starice koja je krenula po zlu u jednoj od mračnijih newyorških ulica. Iako znam da je cijelom slučaju kumovalo odvjetnikovo izbivanje s glavne rasprave pa se naoko blago očekivana kazna pretvorila u smrtnu zbog nepoštivanja suda, tebe još više krivim. I samo jedno želim da znaš, nisi ti mene ostavila nego me nisi nikad ni imala.