Napustio sam baku i odlučio se javiti starom prijatelju Matjažu Plohaču, čiji je očuh proglašen najboljim jodlerom južnih padina brdovitog Papuka , a hrabro je nosio otisak cipele broj 52 na leđima, uspomenu na Jetija koji ga je slučajno nagazio ne vidjevši ga ispod šanka. Na trnovitom putu ka prijatelju, upadoh u pomno planiranu sačekušu ratobornog plemena irskih čergara koji su uzaludno pokušavali otkupiti komad zemlje od obitelji Pejačević. Zarobljen sam i teško ranjen u borbi s poglavicom koji mi je odgrizao komad uha po uzoru na slavnijeg pajdaša Tyson-a, također irskih korjena, ali tamnijeg svjetonazora i teškom kožnom infekcijom koja je kasnije rezultirala otkrićem crne rase.
Što će reći da crna rasa potječe od bolesne bijele rase, a ne od crvenoguzih babuna kako se dosad vjerovalo. Poglavica je bio čvrst Irac, još čvrščih stavova i zubala, što sam osjetio na vlastitim ušima, iz stare pivarske obitelji McCormack čiji su daleki rođaci emigrirali u Honduras.
U izobilju pseće hrane u kojoj sam prekomjerno uživao, narušio sam zdravlje opakim žučnim kamencem, tipa 2, najzločestiji oblik te boleštine. Spretnom intervencije plemenskog vrača zvanog Uvenio Zajc, odstranjen mi je kamenac mačetom velikog ratnika i osvajača Zafirija Strašnog koju je vrač dobio na poklon prilikom razmjene studenata medicine. Nakon kraćeg oporavka nastavio sam put ka prijatelju Matjažu koji je odavao svoju lokaciju dimnim signalima s planine koja je bila nešto visočija od kalemitog bugarskog kokosovog oraha.
Tako sam ga brzo uočio i predao se u njegove, nimalo nježne ruke. Za kruh je zarađivao oštreći plugove dlanovima u obližnjem poljoprivrednom kombinatu koje je bilo u predstečajnoj nagodbi. Najveći vjerovnik bilo je miroljubivo poljoprivredno pleme Daihatsu koje se bavilo uzgojom neretvanskih mandarina kojima nije pogodovala učestalost kiselih kiša pa su im slabije uspijevale. Bili su potomci domaćih Danaca i Šveđana vikendaša koji su se parili u vrijeme zlatne groznice.
Matjaž mi se silno obradovao, iako mu se na licu mogla razaznati bol koju je nosio u srcu još od školskih dana kada je Napoleon pao. Već dobivenu bitku naivno je izgubio jer nije pogledao mrtvi kut pa mu se neprijatelj prišuljao s boka. Utješio sam ga starom bugarskom izrekom: Tko ne pada taj se ni ne diže! Nabacivši mu osmijeh na lice, krenusmo do obližnje krčme KOD VESELOG KRVOPIJE. Taman smo stigli na početak partija, 1dcl krvi + mineralna = 8 drahmi. Ali malim slovima je pisalo: Popit ćemo vam samo toliko krvi da se dogegate do kuće, kako bi nam i sutra bili veseli gosti, kao i inače. Nakon šeste runde, razišli su smo se svako na svoju stranu jer si nismo imali što za reći.
